Erdogan kritizira Izrael, a zatim mu prosljeđuje naftu koja završava u bombarderima

Na COP28 summitu u Dubaiju promatrao sam kako turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan osuđuje izraelsku vojnu kampanju u Gazi kao "ratni zločin i zločin protiv čovječnosti“. Pozvao je na kazneni progon i zatražio od muslimanskih zemalja da izoliraju Izrael.

U međuvremenu, nafta iz Azerbajdžana tekla je kroz naftovod koji završava u turskoj luci. Ondje je ukrcavana na tankere i izravno slana prema izraelskim rafinerijama. Istraživači su dokumentirali da se ta nafta prerađuje u gorivo za iste borbene zrakoplove F-35 Lightning II koji izvode napade koje je Erdogan osuđivao. Turska je pritom naplaćivala naknadu za svaki barel.

To je prava priča. Ne retorika – nego naftovod. Teško je objasniti kako turski predsjednik usklađuje takvo ponašanje. Zapravo, energija, trgovina oružjem i unutarnja politika sudaraju se unutar jedne od najproblematičnijih članica NATO-a, piše Forbes Crna Gora.

"Erdogan se ne može osloniti na snažne gospodarske rezultate. Turski građani preziru njegov način upravljanja“, rekao mi je Sinan Ciddi, viši suradnik u Zakladi za obranu demokracija.

"Zato pažnju preusmjerava pronalaženjem vanjskog neprijatelja, premda je teško procijeniti koliko građani prihvaćaju tu distrakciju. Sve što radi svodi se na žestoku retoriku. Ne zatvara zračni prostor, ne zaustavlja isporuke nafte niti prekida preostalu trgovinu.“

Povećanje isporuka nafte

Turski izvoz u Izrael dosegnuo je gotovo 400 milijuna dolara u prvih pet mjeseci 2025. godine, dok je Turska ostala jedan od najvećih izraelskih dobavljača – zauzimajući peto mjesto 2024. – unatoč službenom embargu.

Još važnije, Azerbajdžan gotovo dva desetljeća opskrbljuje oko 40 posto izraelske godišnje potrošnje sirove nafte putem naftovoda Baku–Tbilisi–Ceyhan, koji vodi od Kaspijskog mora preko Gruzije do turske mediteranske luke, odakle se nafta otprema prema Izraelu. U siječnju 2024. Izrael je bio najveći kupac azerbajdžanske nafte. Uvezao je 523.500 tona u vrijednosti od 297 milijuna dolara samo u tom mjesecu.

Do rujna 2024., znatno nakon što je Erdogan proglasio trgovinski embargo prema Izraelu, azerbajdžanski izvoz u Izrael porastao je na 2,37 milijuna tona samo tijekom tog mjeseca. To predstavlja četverostruko povećanje od početka rata u Gazi. Turski udio u tome potvrđen je na 1,27 dolara po barelu, prema navodima člana Erdoğanove vladajuće stranke.

Embargo koji to nije bio

Kad je Erdogan u svibnju 2024. objavio trgovinski embargo, istraživači iz više organizacija pratili su kretanje tankera i utvrdili da su se isporuke nastavile. Jedan tanker ostvario je deset dokumentiranih putovanja između turskog terminala i izraelske luke. Osam njih dogodilo se nakon proglašenja embarga.

Brodovi su gasili svoje signalne uređaje u istočnom Mediteranu i krivotvorili dokumentaciju. Kao odredište navodili su Egipat, ali su pristajali u Izraelu. Tursko ministarstvo energetike tvrdilo je da nema kontrolu nad konačnim odredištem nafte. Pozvali su se na sporazum iz 1999. koji pravno obvezuje Tursku da održava naftovod u funkciji bez obzira na regionalne sukobe.

To je pravni alibi. Strateška stvarnost još je indikativnija.

Izrael je jedan od glavnih dobavljača oružja Azerbajdžanu. To uključuje borbene dronove, dalekometno topništvo i protuzračni raketni sustav vrijedan 1,2 milijarde dolara. Izraelski dronovi bili su ključni u pobjedi Azerbajdžana nad Armenijom 2020. godine. Osim toga, državna naftna kompanija Azerbajdžana nedavno je dobila licencu za istraživanje plina u izraelskim vodama Sredozemlja. Odnos između dviju zemalja opisuje se kao "najstabilniji“ koji Izrael ima s bilo kojom muslimanskom državom.

Raskorak

Azerbajdžan je ujedno i najbliži etnički i politički saveznik Turske. Erdogan ne može izvršiti pritisak na Azerbajdžan bez narušavanja tog odnosa i ugrožavanja vojno-industrijske suradnje o kojoj Baku ovisi.

Zaustavljanje rada naftovoda pogodilo bi najvažnijeg saveznika Turske, a ne izraelsku vojnu moć.

Trokut izgleda ovako: azerbajdžanska nafta ide prema Izraelu preko Turske. Izraelsko oružje vraća se prema Azerbajdžanu. Turska naplaćuje tranzitne naknade, dok Erdogan u govorima osuđuje cijeli aranžman.

Ciddi iz Zaklade za obranu demokracija otvoreno govori o stvarnom stanju. Naglašava da se Turska suočava s ekstremno visokom inflacijom, nezaposlenošću i siromaštvom.

"Azerbajdžan je pokušao posredovati između Izraela i Turske. Ne može nagovoriti Erdogana da ublaži retoriku. Svi zatvaraju oči i nastavljaju dalje. Erdogan mrzi Izrael. Sad pokušava uvjeriti građane da Izrael, nakon Irana, ima Tursku na nišanu. Živi u svijetu kontradikcija jer i on i svi u njegovoj mreži patronata profitiraju od tog odnosa.“

Predsjednik pod pritiskom

Erdogan je pod snažnim pritiskom, što je postalo očito u ožujku 2025. godine. Njegova vlada uhitila je gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua – njegova najjačeg političkog suparnika – samo nekoliko dana prije nego što je trebao biti formalno nominiran kao predsjednički kandidat oporbe. Uslijedili su najveći ulični prosvjedi u Turskoj u više od desetljeća. Erdoganov odgovor bio je dodatno pojačavanje antiizraelske retorike.

"To je savršen primjer Erdoganove očajne situacije“, objašnjava Ciddi.

Licemjerje se proteže u više smjerova. Dok osuđuje izraelske vojne operacije, Erdoğan provodi kontinuirane prekogranične vojne kampanje protiv kurdskih snaga u Iraku i Siriji. Te operacije dovele su do raseljavanja desetaka tisuća civila.

Turski zračni napadi ubili su 12 ljudi u jednom danu u listopadu 2024. godine. Njihov protivnik? Sirijske demokratske snage koje podupiru SAD, predvođene Kurdima i ključni partner u borbi protiv ISIS-a. Logika koju Erdoğan koristi – borba protiv terorizma i nacionalna sigurnost – podsjeća na obrazloženje koje Izrael koristi za Gazu. Razlikuju se samo meta i publika.

Neki analitičari smatraju da Erdoğan pokušava balansirati između nemogućih ograničenja. Burak Kadercan, profesor strategije na Pomorskom ratnom koledžu, opisuje njegov pristup kao pokušaj "postizanja ravnoteže između unutarnje politike i realpolitike na međunarodnoj sceni“.

Nafta i dalje teče

Međutim, Turska je članica NATO-a, a posrednik ne naziva vođu druge strane "kasapinom iz Gaze“ niti traži suđenje u Haagu. Također, pravi pregovarač ne zatvara najpopularnijeg demokratskog političara u zemlji isti tjedan kada osuđuje autoritarno nasilje u inozemstvu.

Čak je i zamjenik turskog veleposlanika, navodno, priznao izraelskim dužnosnicima da oštra Erdoganova retorika "proizlazi iz njegovih političkih kalkulacija“.

Naftovod Baku–Tbilisi–Ceyhan možda jest infrastruktura, ali baca neugodno svjetlo na državnika koji je izgradio imidž na moralnom bijesu, dok istodobno naplaćuje tranzit robe koju javno osuđuje. Erdoganov politički opstanak ovisi o tome da birači zanemare očite kontradikcije između njegove retorike i njegovih postupaka.

Turski dužnosnici nedavno su dodatno zaoštrili retoriku vezanu uz izraelske napade na Hezbolah u Libanonu. Nagovijestili su mogućnost vojne konfrontacije. Takav diskurs može imati odjeka u određenim krugovima, ali je problematičan za američke saveznike. Ipak, kao i u Erdoganovoj retorici o Gazi, prijetnje nadmašuju stvarnost. Nafta i dalje teče, trgovina se nastavlja, a temeljni odnosi ostaju netaknuti.

"Erdogan ima dvoličan odnos prema NATO-u. Isto kao i prema Izraelu“, kaže profesor Ciddi. "Turska omogućava funkcioniranje ruske ratne mašinerije. Erdogan voli držati noge u oba tabora, što predstavlja problem za saveznike. Sve je to duboko licemjerno i kontradiktorno, ali njemu su potrebni trgovina i profit.“

Govori ne koštaju ništa. Naftovod donosi novac. To nije kontradikcija – to je strategija. I to je rizična igra u kojoj bi Erdogan na kraju mogao izgubiti.

Ken Silverstein, suradnik Forbesa